ponedjeljak, 20. veljače 2012.

One hour of nothing



 I hope you all have time for daily nothingness. Maybe one hour when you can relax and do nothing, want nothing, plan nothing. It is not so easy when obligations, habits, and so many rules need your attention and actions. Sure. But can you really say where are you going and why is it so important that you do everything by crazy schedule "must have more, must do more, must learn more...". I had many teachers during my school time and now I remember one math teacher. Ones I said to him: "Do I really have to know all this mathematical formulas?" By the way, math was never my favorite subject. He told me: "No, dear child! Only one thing you HAVE to do and it is not to know math, but to die." Then he laughed.

I felt so liberated. Am so grateful for my lazy logic so I can accept nothingness. Lately I practice to be more like when I was a child. That means more observing, just looking at something like I see it for the first time, no judging, no complaining and I act like this no matter how serious things around me are. Because we have all lost spontaneity, we calculate and worry too much as if that can really solve anything.

 Well, it cannot. Only maybe give you at least headache. And also you and your problems are not so important. Flower is more beautiful than you. Birds never had to learn geometry, yet they fly better than you count your worries every day.  So please, give yourself one hour of nothingness during day when you can smile just because you can. Just because you have mouth and voice. Leave that accountant in you where he belongs. He is not so important as he thinks. Look at flowers, birds and smile. It's simple as that (even if you don’t have money for rent, yes even then). 


Jedan sat za dnevno ništa

Nadam se da svi imate dnevno sat vremena za “ništa” ( navodnici da ne napišem “ni za šta” jer želim da piše baš ništa). Vrijeme za opustiti se, činiti ništa, željeti, ništa, planirati ništa. Nije lako zbog obveza, navika, svakojakih pravila koja traže našu pažnju i djelovanje. Naravno. Ali tko od nas može doista reći kamo ide i zašto je toliko bitan taj ludi dnevni raspored. Tijekom školovanja imala sam mnogo učitelja. Pada mi na pamet jedan iz matematike. Rekla sam mu: “Moram li doista znati sve ove matematičke formule?” Odgovorio je: “Ne, drago dijete, samo jednu stvar doista moraš, a to bi bilo umrijeti.” Zatim se smijao.

Divan trenutak oslobođenja. Tako sam zahvalna na svojoj lijenoj logici i mogu prihvatiti svoje dnevno ništa. U posljednje vrijeme otkrila sam da mi godi biti poput djeteta. Više opažati, gledati na stvari kao da ih vidim prvi put. Ne osuđujem, ne žalim se, a tako činim sa svim pojavama ma koliko se učinile ozbiljnima. Jer izgubili smo spontanost, kalkuliramo i pretjerano brinemo kao da tim ponašanjem upravo rješavamo sve probleme. 

E, pa tako se ne rješavaju! Tako se jedino može dobiti najmanje glavobolja. Također, ti vaši problem i nisu toliko bitni.Cvijet je ljepši od vas. Ptice nikad nisu učile geometriju pa lete bolje nego vi izračunavate broj svojih dnevnih nedaća. Stoga, molim vas, priuštite si jedan sat dnevno ničega tako da se možete smijati samo zato što možete. Imate usta i glas. Ostavite tog računovođu u sebi tamo gdje i pripada, tamo u neko jučer. On nije toliko bitan kao što misli da je. Gledajte u cvijeće i ptice i smiješite se. Jednostavno tako (da, i vi koji nemate za stanarinu, to vrijedi i za vas). 


Nema komentara:

Objavi komentar

Submit Blog Directory